Šerijatski propisi vezani za umrle

Uzvišeni Allah ljudima je ukazao posebnu čast i stvorio ih radi velikog cilja, a on je obožavanje Allaha, jedinog istinskog boga koji zaslužuje da se obožava.

Potom je blagodat prema njima upotpunio šaljući im poslanike i objavljujući knjige, kako bi ostvarili taj uzvišeni cilj i kako bi imali sretan život i na ovome i na Onome svijetu.

Kao što je ukazao Svoju brigu i pažnju prema čovjeku dok je živ, kako bi upotpunio svoje vjerovanje, Zakonodavac mu je tako isto ukazao pažnju nakon što preseli sa ovog svijeta, ukazujući mu na ono što će mu tada biti od koristi.

Zatim ga je podučio načinu ukopa, i upozorio ga na opasnost gradnje na kaburovima i sl. To je sve učinio s ciljem da očuva tevhid (ispravno vjerovanje) i da ga sačuva od širka i svega što vodi ka njemu.

Islam je svoju pažnju ukazao umrlome prije smrti, još dok je čovjek bolestan, podsjećajući ljude na posjetu bolesnika, kako bi se on sjetio traženja oprosta i pokajanja, i kako bi iz toga uzeli pouku.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je posjećivanje bolesnih.

Bera b. Azib je rekao: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio nam je sedmero, a zabranio sedmero.

Naredio nam je: slijeđenje dženaza, obilaženje bolesnika, odazivanje na poziv (na veselje), pomoć onima kojima je učinjena nepravda, održavanje date zakletve, uzvraćanje selama, i nazdravljanje onome ko kihne; a zabranio nam je: upotrebu srebrenih posuda, zlatnih prstenova, svile, svilenih brokata, laneno-svilenu odjeću i odjeću od brokata.“¹

A o vrijednosti posjete bolesniku, Sevban bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Kada musliman ode u obilazak bolesnog brata muslimana, on je u dženetskoj harfi, sve dok se ne vrati.” „Šta je to dženetska harfa?“ – upita neko, a Poslanik odgovori: “Otrgnuto dženetsko voće!”²

Još jedno od prava bolesnika koji je na samrti jeste telkin, tj. da ga podsjećamo na izgovaranje riječi La ilahe illallah prije smrti.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Podstičite one koji su na samrti da izgovore: La ilahe illallah. / Nema istinskog boga, osim Allaha.”³

Ovo se čini s ciljem da njegove posljednje riječi budu riječi tevhida (La ilahe illallah), jer kao što je živio kao musliman, ispoljavajući ispravno vjerovanje i Allahovu jednoću, sprovodeći u praksi značenje La ilahe illallah, tako isto treba da ovaj svijet napusti, a da mu posljednje riječi budu La ilahe illallah, kako bi imao srećan završetak, i kako bi se i na njega odnosio hadis: „Kome budu posljednje riječi: La ilahe illallah, ući će u Džennet.“⁴

Ibnul-Kajjim veli: „Svjedočenje kelimei-šehadeta – la ilahe illallah prilikom smrti ima veliki uticaj na praštanje grijeha, jer rob te riječi izgovara, potpuno vjerujući u njih, svjestan njihovog značenja i svega onoga što iz njih proizlazi.

Njegovi prohtjevi i strasti su nestali, duša mu je postala blaga, pokorila se nakon što je odbijala pokornost i okretala se od istine, postala je ponizna nakon što je bila uzdignuta.

Nestalo je želje za ovim svijetom i u tom trenutku se pokorava i staje pred svoga Gospodara, Stvoritelja i Vlasnika, nadajući se Njegovom oprostu i milosti, sa potpunim vjerovanjem u Njegovu jednoću, bez bilo kakvih primjesa širka.

Sve ono što ga je okupiralo tokom života, u tom trenutku kod čovjeka nestaje, javlja mu se samo interesovanje za onim što dolazi i što ga čeka.

On tada svoje lice, srce i svu svoju pažnju u potpunosti okreće Svome Gospodaru, samo Njemu se predaje i formalno i suštinski, i u tom trenutku na istom nivou biva ono što je javno iznosio, kao i ono što je tajio.

On izgovara la ilahe illallah, i to čini iskreno iz srca, uklanjajući iz njega sve ono čime je bilo okupirano.

Tada je sav dunjaluk izašao iz njegovog srca, susret sa Gospodarem približio se, vatra njegovih strasti je ugašena, a srce mu je puno brige za Ahiretom koji je pred njegovim očima, dok mu je dunjaluk za leđima.

To iskreno svjedočenje biva pečatom njegovih djela, te ga kao takvo čisti od grijeha i dovodi pred Gospodara.

On je susreo svoga Gospodara sa iskrenim svjedočenjem kelimei-šehadeta, njegova forma i suština postali su isti, kao njegova vanjština i nutrina.

Kada bi čovjek na ovaj način posvjedočio Allahovu jednoću, dok je zdrav, ne bi imao potrebu ni za ovim svijetom ni za njegovim stanovnicima, okrenuo bi se samo Allahu.

No međutim, čovjek u toku svoga života svjedoči kelimei-šehadet dok mu je srce prepuno prohtjeva i želje za životom i njegovim dobrima, i dok je okrenuto od Allaha.

Kada bi se srce oslobodilo svega toga i posvjedočilo kelimei-šehadet kao što to čini u trenutku smrti, sasvim sigurno je da bi živjelo drugi život, život koji nema u sebi životinjske prirode.“⁵

Nakon što čovjek umre, sunnet mu je zatvoriti oči, prekriti cijelo tijelo, ne prizivati ništa osim dobra i upućivati dovu za njega.

Muslim bilježi u Sahihu od Ummu Seleme da je kazala: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je kod Ebu Seleme, a njegov pogled se već ukočio, pa mu je zatvorio oči, a potom rekao: ‘Kada duša izađe, pogled je prati!’

Tada su neki ukućani počeli glasno plakati, pa Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ne prizivajte sebi ništa osim dobra, jer meleki aminaju na sve što izgovorite.’ A zatim dodade: ‘Bože moj, oprosti Ebu Selemi, podigni mu deredžu među onima koji su uputu slijedili i budi mu zastupnik među potomcima. Oprosti i nama i njemu, o Gospodaru svjetova, i učini mu kabur prostranim i svijetlim!’“⁶

U drugom hadisu Ummu Seleme, radijallahu anha, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada ste prisutni kod bolesnog ili umrlog, govorite samo dobro, jer meleki aminaju na sve što kažete!”⁷

Porodica umrloga je obavezna da bude strpljiva i zadovoljna Allahovom odredbom. Nije dozvoljeno veoma glasno plakanje, vikanje, udaranje po licu i cijepanje odjeće, jer to su djela iz predislamskog perioda kojima se oponašaju nevjernici.

Čovjek kojeg je Allah počastio ispravnim vjerovanjem, svjestan je Allahove odredbe, svjestan je da On život i smrt daje, i kada Allah uzme nekoga koga on voli, obaveza mu je da se strpi, jer zna da mu je to Allah dao.

Čovjek treba da zna da su i život i smrt zakonitosti koje je Allah dao na ovome svijetu.

Enes, radijallahu anhu, pripovijeda da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naišao pored jedne žene koja je plakala nad nečijim mezarom, pa joj je rekao: “Boj se Allaha i strpi se!”

Na to mu ona odgovori: “Idi od mene, ti nisi pogođen mojom nesrećom.” Ona nije prepoznala Allahovog Poslanika, te je, kada su joj rekli da je to bio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišla do njegove kuće i rekla mu, izvinjavajući se: “Nisam te prepoznala.” “Pravi sabur je onaj pri prvom udarcu.“ – odgovori on.⁸

Što se tiče obavještenja rodbine i prijatelja o nečijoj smrti, dozvoljeno je ako se ne radi o javnom razglašavanju, kao što je to pojasnio Ibn Hadžer, prenoseći od Ibnul-Arebija da obavijest o smrti može imati tri oblika:

Prvo: Razglašavanje porodici, prijateljima i dobrim ljudima. Ovo je sunnet.

Drugo: Pozivi na svečanost radi hvalisanja. Ovo je pokuđeno.

Treće: Javno razglašavanje, ili govor poput naricanja i sl. To je zabranjeno.“⁹

Lijepo je da se umrli okupa i što prije spremi za ukop, da se umota u bijele ćefine, da se okupa tri, pet ili više puta, da ćefini budu iz tri bijela ogrtača, te da se desnoj strani dadne prednost, i da se umrlome prije kupanja uzme abdest kao za namaz.¹⁰

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao, kada su neke žene gasulile njegovu kćer Zejneb, radijallahu anha: “Počnite s njenom desnom stranom i mjestima po kojima se uzima abdest!”¹¹

U drugom hadisu od Umm-Atijje, ensarijke, radijallahu anha, prenosi se: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je unišao kada mu je umrla kći (Zejneba) i rekao: ‘Okupajte je tri ili pet puta, ili ako vidite potrebu i više od toga, vodom i sidrom, a u posljednje stavite kamfor (ili je rekao: nešto kamfora).’“¹²

Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, (nakon smrti) umotan je u tri bijele sehulske tkanine od pamuka, među kojima nije bilo ni košulje ni saruka / imame.”¹³

Nakon gasuljenja mejita i oblačenja ćefina klanja se dženaza kao vid počasti umrlome i njegovoj porodici, te se dovi za njega i traži oprost.

Ibnul-Kajjim veli: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je imao najbolju praksu (sunnet / uputu) vezanu za dženazu, bolju od prakse svih ostalih naroda.

Njegova praksa je obuhvatila dobročinstvo umrlom i odnos koji će mu koristiti u kaburu, a i na Ahiretu.

Obuhvatila je i dobročinstvo njegovoj porodici i rođacima, a i predanost živih i pokornost Allahu kroz praksu i odnos prema umrlom.

Njegova praksa na dženazi je bila provođenje pokornosti Allahu na najpotpuniji način, dobročinstvo prema umrlom i spremanje Allahu na najljepši način.

Stajao je sa ashabima u safovima, hvaleći Allaha, moleći Ga za oprost umrlom, za milost i prelaženje preko hrđavih postupaka.

Išli su pred njim sve dok ga ne bi stavili u kabur. Onda bi on i ashabi zastali nad kaburom učeći dovu za postojanost umrlog, koja mu je i najpotrebnija.

Zatim bi obilazili njegov kabur, nazivali mu selam i činili dove za njega kao što živi obilazi svoga brata na dunjaluku.“¹⁴

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, nakon što bi mu klanjao dženazu, umrlog slijedio do mezarja, idući ispred njega.

To je bio sunnet i njegovih pravovjernih halifa poslije njega, i ostavio je to sunnetom onima koji slijede dženazu.

Onaj ko jaše, treba da ide iza nje, a ko ide pješke, da bude blizu nje, ispred ili iza, sa desne ili lijeve strane.

Sunnet je da se požuri sa dženazom, a ashabi su ubrzano hodali (lagano trčali) prilikom nošenja mejita.

Ibnul-Kajjim veli: „Što se tiče današnjeg običaja, da ljudi vuku korak za korakom, to je pokuđena novotarija, koja je oprečna sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i koja sasvim sigurno odgovara postupku sljedbenika Knjige – jevrejima.

Ebu Bekre, radijallahu anhu, je podizao svoj štap na one koji tako čine i govorio im: “Zaista smo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ubrzano hodali prilikom dženaze.“^15/16

Kada bi slijedio dženazu, išao bi pješke i govorio bi: „I meleki su hodali, pa kako da ja jašem dok oni hodaju.“¹⁷

Kada je slijedio dženazu, nije sjedao sve dok se umrli ne spusti u kabur, i rekao bi: „Ako pratite dženazu, nemojte sjedati sve dok se mejt ne spusti.“¹⁸

Nije praksa Poslanika bila da se ukopavaju umrli prilikom izlaska i zalaska sunca, i kada je sunce bivalo na sredini neba, a upućivao je da se iskopa kabur, da se produbi i da se proširi kod glave i nogu.

Bilježi se da je, kada bi stavljao umrlog u kabur, govorio: “U ime Allaha, i uz Allaha, i po praksi Njegovog Poslanika!”

A u drugom predanju stoji da je rekao: “U ime Allaha, na Allahovom putu i po praksi Njegovog Poslanika!“¹⁹

Bilježi se, također, da je tri puta nagrtao zemlju od glave umrloga.²⁰

„Kada bi završio sa zagrtanjem, ostao bi sa ashabima kod kabura, i molio bi Allaha da učvrsti umrlog prilikom ispitivanja, i preporučivao je ashabima da tako uče dove.“^21/22

Nakon što se ukopa umrli i prouči dova za njegovu ustrajnost, odlazi se kućama.

Nije praksa Poslanika bila da se ljudi nakon ukopa okupljaju u kući umrloga.

Ovo su islamski propisi vezani za umrle.