Propisi vezani za umrle i kaburove kod muslimana na našim prostorima

Činjenica je da su muslimanske zajednice koje žive u blizini ili zajedno sa drugim narodima i religijama pale pod veliki uticaj tih naroda kada je riječ o praktikovanju i uvođenju određenih običaja i ibadeta koji nisu u skladu sa islamom, a sve to zbog nedostatka ispravnog vjerovanja i potrebnog znanja.

I što su muslimani dalji od izvora Objave, taj uticaj na njih je veći.

Takav je slučaj i sa muslimanima Bosne i Hercegovine, koji još od vremena dolaska islama na ove prostore (prije oko šest stotina godina), žive zajedno sa kršćanima, dodajući tome i činjenicu da našu državu sa svim strana okružuju kršćanske zemlje.

Ovome možemo dodati i to da je Bosna i Hercegovima u prošlom stoljeću prošla kroz dva karakteristična razdoblja: razdoblje kada je njome vladala Austro-Ugarska i razdoblje komunizma.

Sve je ovo uticalo na postepeno udaljavanje muslimana od vjere i širenje neznanja o osnovnim principa islama.

Što je neznanje (u vjeri) bivalo veće, uticaj drugih na muslimane ovih prostora se povećavao.

Sa sigurnošću se može reći da su jedan od najvećih pokazatelja uticaja drugih na muslimane ovih prostora propisi koji su vezani za umrle i mezarja. Jer kada je čovjek tužan i u žalosti, srce je nježnije, pa je uticaj drugih na takvo srce veći.

Dodajući tome i činjenicu da se kršćanska groblja u dosta slučajeva nalaze u neposrednoj blizini muslimanskih mezarja, taj uticaj s vremenom je bio još veći.

Sve je ovo uticalo da muslimanska mezarja u nekim mjestima izgledaju veoma slično kršćanskim, imajući u vidu da skoro i ne postoji kabur a da na njemu nije nešto izgrađeno (podignuto), kao što je to slučaj sa kršćanskim grobljima.

Veliki broj muslimana tvrdi da je pažnja i vođenje brige o kaburovima dio narodne kulture, te s toga mnogi skoro da se natječu u izgradnji na kaburovima i njihovom ukrašavanju, izdvajajući pri tome velike svote novca, zaboravljajući ono što im islam po tom pitanju naređuje.

Neki od islamskih učenjaka ovih prostora pristupili su ovom pitanju i pojasnili propise vezane za kaburove i mezarja. Jedan od najpoznatijih svakako je Mehmed Handžić koji je dao svoj odgovor onima koji dozvoljavaju gradnju na kaburovima i činjenje ibadeta kod njih, dokazujući to kur’ansko-hadiskim citatima.¹

Mehmed Handžić veli: „Islam naređuje da se groblja čuvaju, da se čisto drže, da se ne omalovažavaju i ne ponižavaju, ali i zabranjuje u njima svaki sjaj i rasipanje u to ime skupog novca, koji bi nam mnogo koristi mogao donijeti.

U Sahihi Muslimu nalazi se hadis u kome se veli da je Alejhisselam zabranio, da se grob kreči i cementira.²

U Tirmizijinoj zbirci se dodaje da je zabranio da se na grobovima piše, zidaju turbeta i da se po njima gazi.³

Koliko li mi novca potrošimo u velike nišane, zlatne natpise, kamene i željezne ograde, itd, a kakva korist od svega toga?! Kao da naši bogataši žele da se i poslije smrti odlikuju od siromaha, a ne obaziru se na uzvišeno načelo islama:

Kod Boga je najbolji onaj koji je najpobožniji.⁴

Osim toga, uzvišeni Šerijat zabranjuje obavljanje namaza u groblju, ili uopće na grobu, prema grobu i u blizini groba. Alejhisselam je prokleo one koji nad grobovima zidaju džamije i zgrade za molitve.

Evo nekoliko sahih (vjerodostojnih) hadisa o tome:

‘Bog ubio Židove i kršćane, oni su grobove svojih pejgambera uzeli za bogomolje.’⁵

‘Poslanik je prokleo žene koje posjećuju grobove i ljude koji nad grobovima grade bogomolje i postavljaju svjetiljke.’⁶

‘Nemojte prema grobovima klanjati niti nad njima sjediti.’⁷

Alejhisselamova žena Ummi Seleme spomenula je Alejhisselamu crkvu koju je vidjela u Abesiniji, koja se zove po imenu Marije, pa je istaknula sve šta je u njoj vidjela, te je Alejhisselam tom prilikom rekao: ‘To su ljudi, kad među njima umre dobar čovjek, sagrade nad njegovim grobom bogomolju i izrade te slike. To su najgori stvorovi kod Boga.’⁸

U ovim hadisima Alejhisselam zabranjuje podizanje bogomolja nad grobovima, pa makar i dobrih ljudi pejgambera, osvjetljivanje kaburova noću raznim svjetiljkama, klanjanje prema kaburima, sjedenje na njima i da ženske posjećuju groblja.

Uzrok ovomu svemu je to što je uzvišeni Šerijat htio da zakrči put zlim posljedicama, koje iz gore navedenih zabranjenih stvari slijede. Ono često bude uzrokom, da se isto vjerovanje u jednog jedinog Boga okalja raznim neislamskim natruhama. To je dovelo i glavnim uzrokom bilo da neki traže pomoć od mrtvih.

Zar mi ne vidimo među nama, kako mnogi, kad ih zadesi kakva velika nesreća, idu ‘na murad’ u razna turbeta i tamo namaz klanjaju. Naročito se ovo zapaža među neukim ženama. Na taj način se one kose o dvije islamske zabrane: jedna je ta što misle naći pomoći od mrtvih, a druga što je ženskima posjeta grobova uopće zabranjena.

Islam dozvoljava posjetu kabura muškarcima, pa ne samo da dozvoljava nego i preporučuje.

Ta islamom preporučena posjeta kabura se sastoji u tom da čovjek ode do groblja, nazove selam mrtvima koji tu leže, jer su njihove duše žive i čuju, a onda da se sjeti da će i njegovu životu jedanput konac doći i da će, kad se ponovo proživi, za svoja djela račun polagati.

Pored toga, može se od Boga zamoliti da olakša stanje umrloga ili da mu stepen povisi. Ovakva posjeta urodi koristima i za živog i za mrtvaca.

Prema tome, svrha posjetioca kaburu ne smije biti da pomoć od mrtvih traži, makar oni i Bogu ugodni bili, niti da njima referira o svojim potrebama, niti da kod njihovih grobova klanja i ne znam kakve zavjete vrši, da bi ‘murad’ postigao.“⁹

Još jedan od učenjaka koji je pojasnio propise koji se odnose na period nakon ukopa umrloga je i Hasan Kafija Pruščak.

On veli: „Kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio sa ukopom umrloga, stao bi pored njegova kabura i kazao: ‘Tražite oprosta za vašeg brata i molite Allaha da ga učini postojanim, jer on je sad izložen pitanjima u kaburu.’^10/11

Isto tako u knjizi Tevhid i širk stoji da je ukopavanje mrtvih u džamijama i traženje  pomoći i ispunjenja  molbi  od  onih  koji  su  ukopani  u  tim kaburovima, po islamu zabranjeno, i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo  židove  i  kršćane,  jer  su  kaburove  njihovih  poslanika  pretvorili  u bogomolje.

Pa ako nije dozvoljeno sahranjivanje poslanika u džamijama, kako može biti dozvoljeno sahranjivanje šejhova i uleme?!¹²

U knjizi Tevhid i širk stoji „Treba imati na umu da se ovom umrlom ponekad upućuju dove,  mimo  Allaha,  što  prouzrokuje  širk,  a  islam  zabranjuje  širk  i  puteve koji  vode  do njega.

Tavaf / obilazak oko kaburova poslanika i evlija, kao što je obilazak oko kabura Gejlanije, Rifaije, Bedevija, Husejna i drugih; tavaf spada u ibadet i nije dozvoljeno osim obilaska oko Kabe, što dokazuju Allahove riječi:

I neka oko Hrama drevnog obilaze.¹³

Obavljati namaz okrenut prema kaburu nije dozvoljeno, jer Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ne sjedajte na kaburove i ne klanjajte prema njima.“¹⁴

Putovanje u svrhu posjećivanja kaburova, radi berićeta ili obavljanja namaza, nije dozvoljeno, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Ne kreće se na put da bi se posjetile džamije, osim radi posjete triju džamija: Mesdžidul-Haremu (Kaba), mojoj džamiji (u Medini) i Mesdžidul-Aksi.’¹⁵ (mutefekun alejh)

Ako bismo htjeli putovati u Medinu, rekli bismo: ‘Idem posjetiti Poslanikovu džamiju, a zatim da poselamim Poslanika.’“¹⁶

Nadu u popravak stanja među muslimanima daje povratak svršenika islamskih fakulteta koji su izučavali ispravno vjerovanje i koji imaju veliku ulogu u širenju ispravnog shvatanja naše vjere, te popravljanju određenih grešaka i negativnosti koje su se uvukle među muslimane.

Jedno od pitanja kojim se bave i kojem usmjeravaju pažnju jeste i pitanje vezano za kaburove i umrle, te pojašnjavanje istine kada je riječ o ovoj tematici.

Jedan od njih je i dr. Safet Kuduzović koji je napisao djelo pod nazivom Pravni propisi dženaze namaza (to je najbolje djelo koje je napisano na bosanskom jeziku koje obrađuje ovu tematiku), gdje je ovo pitanje pojašnjavao koristeći se metodologijom učenjaka hadisa, bez bilo kakve mezhebske ili neke druge pristrasnosti.

Autor je u ovoj knjizi pojasnio propise vezane za dženazu, a koji su u skladu sa uputstvima i praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te je na taj način iznio argumente onima koji se suprotstavljaju tim propisima.

Na kraju knjige dr. Safet spomenuo je 69 grešaka vezanih za umrle i kaburove, a koje su prisutne kod nekih bosansko-hercegovačkih muslimana, s tim što nije detaljno obrađivao svaku od navedenih grešaka, jer je već prije pojasnio istinu po tom pitanju.