Propis proslavljanja praznika koji nisu propisani

Praznici su dio vjere, svaka vjera odredila je praznike za svoje sljedbenike, pa je i šerijat odredio muslimanima praznike, od kojih su vremenski praznici poput dva bajrama, a prostorni praznici Arefat, Mina i Muzdelifa.

Muslimanima nije dozvoljeno proslavljati druge praznike osim spomenutih, međutim činjenica je da su muslimani Bosne i Hercegovine po pitanju proslave raznoraznih praznika dali sebi previše prostora, pa se zbog toga proslavljaju mnogi praznici koji nemaju osnove u islamu.

Zato smo u ovoj knjizi pojasnili sve vrste nedozvoljenih praznika, podijelivši ih u pet grupa:

– Posjeta dovištima.

– Obilježavanje određenih događaja iz islamske historije.

– Obilježavanje godišnjica nekih od važnih događaja koji su vezani za muslimane Bosne ili godišnjica smrti nekih poznatih ličnosti.

– Praznici u kojima muslimani oponašaju druge.

– Spomen na žrtve u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Prije nego što spomenemo status obilježavanja prethodno spomenutih praznika i blagdana, moramo ukazati na neispravnost sadržaja koji su se uvukli i u one blagdane koji su šerijatom propisani.

Među tim sadržajima i aktivnostima su: pjesma i muzika, igre i plesovi, razgolićavanje žena, miješanje muškaraca i žena, zajedničke posjete mezarluka i kaburova.

Sve su ovo ružne aktivnosti na čiju opasnost upozorava Kur’an i Sunnet, te se kao takve od strane muslimana moraju napustiti i zamijeniti onim što je propisano da se čini tokom bajrama.

Što se tiče manifestacija koje su spomenute prethodno, one su novotarija i nije ih dozvoljeno obilježavati na bilo koji način niti na njima sudjelovati.

Zašto?

Zato što sve spomenute manifestacije poprimaju hukm (propis) praznika, jer se periodično ponavljaju, ili u isto vrijeme ili na istom mjestu, ili se održavaju zbog istog povoda (bez obzira što ih neko naziva drugim imenima), a praznici su stvar vjere.

A vjera islam muslimanima je dozvolila proslavljanje samo dva praznika (to su dva bajrama), i svako proslavljanje novih praznika je njihovo uvođenje u vjeru.

A uvođenje novih praznika u vjeru je uvođenje novih stvari u vjeru. Uvođenje novih stvari u vjeru je uvođenje novotarija, a novotarije u vjeri su strogo zabranjene i u islamu neprihvaćene, te se takve odbacuju, jer su dalalet (zabluda) i stranputica.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Najistinitiji govor Allahov je govor, najbolja uputa je Poslanikova uputa, a najgore stvari su novine u vjeri. Svaka novina u vjeri je zabluda.“¹

U drugom hadisu Allahov Poslanik kaže: „Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti primljeno.“²

U drugoj predaji stoji: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“³

Imam Malik kaže: „Ko u ovaj ummet uvede nešto od vjere što naši prethodnici nisu praktikovali, kao da je kazao da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dostavio Poslanicu, jer Uzvišeni kaže:

Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.⁴

I ono što tada nije bilo dio vjere, ni danas ne može biti dio nje.“⁵

Ibn Tejmijje veli: „Blagdani su stvar vjere. Oni su put i vjerozakon o kojima Allah kaže:

Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo vjerozakon prema kojem se trebala vladati.⁶

Primjer tome je kibla u namazu, post.“⁷

Znači blagdani su dio vjere, i svaka vjera svojim sljedbenicima je odredila blagdane koji se mogu proslavljati.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Svaki narod ima svoj blagdan, a ovo je naš blagdan.“⁸

Mudri Zakonodavac je odredio da u islamu postoje samo dva zasebna blagdana i svako ko ima blagdan (praznik) koji nije zasnovan na argumentu, uvodi u vjeru novotarije i ono što Uzvišeni nije dozvolio.

Manifestacije i obilježavanja spomenuta u prethodnim oblicima nisu ništa drugo do praznici (blagdani, svetkovne), pa makar ih ljudi nazivali i drugim imenima.

Njih ljudi obilježavaju kao praznike bez bilo kakvog dokaza, i zato su novotarija, jer po definiciji: „Praznik (blagdan) je ime za ono što se smatra općim okupljanjem u vidu tradicije i koje se ponavlja bilo svake godine, ili svake sedmice, ili svakog mjeseca i sl.“⁹

Ibn Tejmijje veli: „Praznik (blagdan) je naziv za vrstu obilježavanja koja podrazumijeva svaki dan ili svako mjesto na kojem se okuplja i svako djelo koje se čini na tim mjestima i u tim vremenima.“¹⁰

Zbog toga se i džuma računa muslimanskim blagdanom, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Petak je blagdan.“¹¹

Zbog toga je propisano muslimanima da se petkom okupaju, obuku najljepšu odjeću i da se namirišu prije nego što se okupe u džamiji.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio je na Onaj svijet, a ljudima je pojasnio koji su to propisani blagdani koji se trebaju obilježavati. Ashabi i tabi’ini su slijedili ovu uputu Poslanika i nisu dodali niti jedan novi praznik, nego su obilježavali samo ono što je propisano. Isto tako su postupali i učenjaci nakon njih.

Zato Ibnul-Kajjim veli: „I mnogobošci su imali svoje blagdane, vremenske i prostorne, pa kada je Allah poslao islam, poništio ih je i sljedbenicima čiste vjere zamijenio ih Ramazanskim i Kurban-bajramom.

Isto tako on je mnogobožačke svetinje (blagdane) koji su bili vezani za neko mjesto zamijenio Kabom, Minom, Muzdelifom, Arefatom i ostalim mjestima na kojima se obavljaju obredi hadždža.“¹²

Dakle, ovo su islamski blagdani i u islamu mimo njih nisu propisani drugi.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegovi ashabi i tabi’ini, prolazili su kroz tužna i sretna vremena, boravili na raznim mjestima, međutim, ništa od toga nisu obilježavali niti su posebne ibadete za ta mjesta i vremena uvodili.

Oni su se zadržali na obilježavanju šerijatom propisanih blagdana i mimo njih nijedan drugi nisu uvodili, te s toga nije dozvoljeno uvoditi nove praznike, niti obilježavati nešto drugo što oni nisu obilježavali.

Ibn Tejmijje veli: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, održao je mnoge govore, potpisao mnoge ugovore i prošao kroz razne situacije, kao što su Bitka na Bedru, Hunejnu, Hendeku, Oslobađanje Mekke, Iseljenje u Medinu.

Na svojim hutbama i u svojim govorima kazao je dosta toga, pojasnio je pravila vjere. Međutim, nije naredio da se bilo šta od ovoga obilježava.

To čine kršćani koji obilježavaju dane u kojima je rođen Isa, ili Jevreji.

Blagdan je samo ono što je šerijatom propisano da se slijedi i obilježava, a uvoditi nešto drugo u vjeru, što nije od nje, predstavlja novotariju.“¹³

Zbog toga, muslimanima Bosne, a i drugima nije dozvoljeno uvoditi bilo kakve blagdane i svetkovine koje nemaju uporište u Kur’anu i Sunnetu.

Blagdani su dio vjere, a vjera se temelji na dokazima. Ništa u vjeru osim ono što je propisano Kur’anom i Sunnetom ne smije se dodavati, a sve što se doda odbija se i kao takvo se ne prihvata.

Ibn Tejmijje kaže: „Pravilo kada su u pitanju propisani ibadeti koji se ponavljaju kao stalna praksa jeste da su oni dovoljni robovima, a uvođenje novih okupljanja mimo ovog propisanog vid je suprotstavljanja Allahu i Poslaniku i miješanje u ono što je isključivo njihova nadležnost.“¹⁴

Kao što je definisao propisane blagdane, isto tako Zakonodavac je upozorio na uvođenje drugih blagdana i svetkovina mimo propisanih.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Nemojte svoje kuće činiti kaburovima i nemojte moj kabur učiniti svetkovinom.“¹⁵