Greške vezane za umrle kod Bošnjaka

Prvo: Među prvim stvarima koje se rade kada neko umre jeste obavještavanje o njegovoj smrti putem razglasa preko munare, obavještavaju da je taj i taj (po imenu) preselio na Onaj svijet.

Potom se preko razglasa pusti već snimljeno učenje koje glasi: Adždžilu bis-salati kablel fevt, ve ‘adždžiluu bit-tevbeti kablel mevt, kema kalellahu teala: kullu nefsin zaikatul mevt, summe ilejna turdžeu’un.¹

Ejjuhennas: isteiddu lil mevt – la minhul fevt, el-mevtu babun ve kullu nasin dahiluun, el-mevtu šerabun ve kullu nasin šaribuun, et-tabutu merkebun ve kullu nasin rakibuun, el-kabru darun ve kullu nasin dahiluun, igfirlenellahu kablel mevt, ejne musa, ejne isa, ejne jahja ejne nuh, ejne muhammed hatemul enbijai vel murseliin, salevatullahi alejhim ve selamuhu edžmein vel hamdulillahi rabbil alemin.²

Ovo oglašavanje smrti kod ljudi naziva se salla i ona se ponavlja nekoliko puta, a zatim se donese salavat na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Međutim, ovakav način oglašavanja nečije smrti sa razglasa munare liči džahilijetskom vidu razglašavanja koji se zove en’naj³ i zbog toga je u islamu zabranjen.

U tom džahilijetskom periodu, kada bi čovjek umro, neko bi se popeo na jahalicu i išao od kuće do kuće, od trga do traga, dozivajući, saopćio bi smrt te osobe.

Prenosi se od Huzejfea b. El-Jemana da je, kada bi neko njegov umro, govorio: „Ne obavještavajte nikog, jer bojim se da to ne bude zabranjeni n’aj. Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa ova svoja dva uha da zabranjuje razglašavanje zvano na’j.“⁴

Ibn Hadžer prenosi od Ibnul-Arebija da obavijest o smrti može imati tri stanja:

Prvo: Razglašavanje porodici, prijateljima i dobrim ljudima. Ovo je sunnet.

Drugo: Pozivi na svečanost radi hvalisanja. Ovo je pokuđeno.

Treće: Javno razglašavanje, ili poput naricanja i sl. To je zabranjeno.“⁵

Ovaj treći način zabranjen je kod islamskih učenjaka i smatra se džahilijetskim vidom razglašavanja. To je slično onome što se praktikuje sa munara bosansko-hercegovačkih džamija.

Muslimani su preuzeli ovaj običaj od hrišćana koji, kada im umre neko, određena osoba razglasi njegovu smrt, spominjući njegovo ime i, hvaleći ga, nabraja njegove pozitivne osobine, ispoljavajući tugu i žalost za njim. Ovo razglašavanje traje nekoliko sati i u narodu se zove lelekanje.

Drugo: Još jedna praksa vezana za umrle, a koja nema uporište u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste okupljanje učača Kur’ana u kući umrlog neposredno nakon njegove smrti. To čine s ciljem poklanjanja sevapa od tog učenja umrlome.

Tom prilikom se okuplja veliki broj učača kako bi bili u mogućnosti da završe hatmu, a za to djelo daje im se novčana naknada.

Nakon ukopa, imam džamije nastavlja da u kući uči Kur’an još sedam dana. A kad to završi, ljudi se okupe u džamiji ili u kući kako bi se sevapi tog učenja poklonili umrlome.

Ovo učenje završava se zikrom, kod nas poznatijim kao tevhid.⁶ Potom ukućani onima koji su sudjelovali tevhidu podijele nešto od hrane ili pića. Ako se radi o bogatijoj porodici, to učenje traje četrdeset dana.

Unajmljivanje učača koji će sevape tog učenja pokloniti umrlome nema nikakvo uporište u islamu.

Ne postoji nijedan kur’ansko-hadiski tekst koji takvu prasku opravdava. Na taj način nisu postupali ni ashabi ni tabi’ini, a također ni jedan islamski učenjak i predvodnik vjere.

Ovakva praksa učenja Kur’ana zabranjena je po sva četiri mezheba. A ono što tada nije bio dio vjere, ni danas ne može biti dio nje.

Ta praska je vid novotarije za koju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko u vjeru uvede ono što nije od nje, to mu neće biti primljeno.“⁷

Ibn Tejmijje veli: „Učenje Kur’ana pred dušu rahmetlije nakon njegove smrti je novotarija.“⁸

Hanefijski učenjak imam Ibn Ebil-Izz pojašnjava zašto nije dozvoljeno unajmljivanje ljudi za učenje Kur’ana i zbog čega sevapi od takvog učenja umrlom ne stižu.

On veli: „Unajmljivanje ljudi za učenje Kur’ana i predavanje sevapa mrtvima nije činio nijedan ispravni prethodnik niti je to naredio i dao olakšice ijedan imam u islamu. Unajmljivanje za učenje Kur’ana nije dozvoljeno, bez razilaženja među učenjacima…

Nagrada ne dolazi do mrtvog, osim ukoliko se djelo uradi u ime Allaha. Ovakav postupak nije iskreni i čisti ibadet, pa neće ni imati sevapa koje bi podario mrtvom.“¹⁰

Nema sumnje da je ova dova uvedena novotarija koja nema svoje uporište u šerijatskim argumentima, niti je preneseno da je neko od ashaba niti prvih generacija muslimana ovako postupao sa svojim umrlima.

Imajući u vidu da takvo nešto nije preneseno od njih, dolazimo do zaključka da ga Poslanik nije praktikovao niti ga je naredio.

A ukoliko neko u vjeru uvede ono što nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uveo je u vjeru ono što nije od nje, i to se ne prihvata jer je novotarija, jer Poslanik kaže: „Ko uradi djelo koje nije u skladu sa vjerskim propisima, ono mu neće biti primljeno.“¹¹

Praksa Poslanika vezana za umrloga je najbolja praksa, i obaveza svih muslimana je da slijede tu praksu. A ko uvede nešto što nije u skladu s tom praksom, uveo je u vjeru ono što Allah nije dozvolio i propisao.

Četvrto: Još jedno od djela koje se praktikuje među muslimanima Bosne, a što nije bila praksa Poslanika, jeste učenje posebno određenih kur’anskih sura i odlomaka nakon ukopa na način da se učači okupe oko kabura i svaki od njih uči već ranije predviđeni odlomak.

Jedan uči početak sure El-Bekare, drugi uči posljednja dva ajeta ove sure, treći uči suru Ihlas tri puta, zatim suru Felek i Nas.

Nekada se dodaje učenje i drugih sura i odlomaka u zavisnosti od podneblja i običaja. Zatim svaki učač uzima naknadu za svoje učenje.¹²

Nakon ukopa ljudi se raziđu, a imam sjeda kod glave umrloga i doziva ga njegovim imenom, te ga podučava odgovorima koje će kazati dvojici meleka kada mu budu postavljali pitanja.

Ovaj čin kod ljudi je poznat kao talkin, a on glasi: „Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim, bismillahir-rahmanir-rahim. (Ja fulan ibn fulan, selase merat!)

Uzkur el-ahde ellezi haredžte alejhi mined-dunja šehadeten en la ilahe illellahu vahdehu la šerike lehu ve enne Muhammeden resulullah, ve ennel-džennete hakk, ven-naru hakk, vel-ba’su hakk ve ennes-sa’ate atijetun la rejbe fiha.“ / „O ti, sine toga i toga! (tri puta) Sjeti se zavjeta koji si Allahu dao: da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, da su Džennet i Vatra istina i da će doći Sudnji dan, u to sumnje nema.“¹³

Na nekim mjestima imam zapiše na papiru dovu zvanu ahdnama, dova koja se stavlja pored glave umrloga prije nego se ukopa.

Ta dova glasi: „Allahume Fatires-semavati vel-erdi, Alimel-gajbi veš-šehadeti, inni e’ahedu ilejke fi hazihil-hajatid-dunja bi enni ešhedu en la ilahe illa Ente vahdeke la šerike Leke ve enne Muhammeden abduke ve resuluke, fe la tekilni ila nefsi tarfete ajnin, fe inneke in tekilni ila nefsi tukarribuni mineš-šerri ve tuba’idni minel-hajri, ve inni la esiku illa bi rahmetike, fedž’al li indeke ahden tukinihi jevmel-kijameti, inneke la tuhliful-mi’ade.“¹⁴

Učenje Kur’ana poslije ukopa, talkin, zatim dova ahdnama – sve je to novotarija i nijedna od njih nema uporište u kur’ansko-hadiskim tekstovima.

Uzvišeni Allah upotpunio je vjeru, ashabi su nam prenijeli sve što je vezano za nju, i malo i veliko.

Ebu Zerr veli: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio nas je tako da čak i ptica na nebu ne pomjeri svoja krila, a da nam o tome nije dao neko znanje.“¹⁵

Nije preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se Kur’an uči prije ili nakon ukopa, niti je preneseno da se umrli doziva i da mu se govori šta će odgovoriti melekima, niti je preneseno da se nešto piše i stavlja u kabur zajedno sa umrlim.

Zbog toga, sve ovo navedeno su novotarije, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uradi djelo koje nije u skladu sa vjerskim propisima, ono mu neće biti primljeno.“¹⁶

U Sunnetu se prenosi da bi on stao pored kabura i učio dovu za umrloga, kao što to pojašnjava naš poznati učenjak Hasan Kafi Pruščak: „Kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio sa ukopom umrloga, stao bi pored njegova kabura i kazao: ‘Tražite oprosta za svog brata i molite Allaha da ga učini postojanim, jer on je sad izložen pitanjima u kaburu.’^17/18

Zato je obaveza muslimana da slijede Poslanikovu praksu (sunnet) i da ostave sve ono što se suprotstavlja Sunnetu, pa makar te običaje naslijedili od svojih očeva i djedova, jer nam je Uzvišeni Allah naredio da slijedimo Poslanika. Isto tako u kaburu meleci nas neće pitati ko nam je bio otac ili dedo, nego će nas pitati ko nam je poslanik.   

Talkin nakon ukopa i ostavljanje papira na kome se nešto zapiše sa umrlim u kabur, pored toga što nema osnove u islamu, nije u skladu ni sa zdravim razumom.

Razlog tome je što se ove riječi govore ili pišu svakom Bošnjaku¹⁹
bez obzira da li on bio ateista, komunista ili vjernik, a u hadisu se prenosi da nevjernik neće biti u stanju odgovoriti na pitanje meleka, kao što Poslanik veli: „Kada nevjernik ili licemjer bude upitan: ‘Šta kažeš o tom i tom čovjeku (Muhammedu)?’, kazat će: ‘Ne znam, samo sam govorio ono što su i ostali ljudi govorili.’“²⁰

To je zato što Uzvišeni Allah neće učvrstiti nevjernika kada ga meleci budu pitali (tri poznata pitanja), nego će ukazati podršku samo vjerniku i on će moći odgovoriti na pitanja u kaburu, kao što kaže Allah:

Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovome i na Onome svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti; Allah radi šta hoće.²¹

Zbog toga vjerniku nije potreban talkin nakon ukopa, jer će ga Allah učvrstiti postojanom riječju, dok nevjernik i licemjer od talkina neće imati nikakve koristi, jer svakako neće moći odgovoriti na pitanje meleka.

Meleci će čovjeka u kaburu pitati o njegovom vjerovanju za vrijeme života, kao što se navodi u Sahihu imama Buharija.

Poslanik je rekao: „Kada se čovjek položi u grob, od njega pođu njegovi drugovi, on čuje klepet njihove obuće. Tada mu dođu dva meleka, posade ga i kažu: ‘Šta ti misliš o ovom čovjeku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem?’ Što se tiče pravovjernika, on će odgovoriti: ‘Vjerujem da je on Allahov rob i Njegov poslanik.’ ‘Pogledaj na svoje mjesto u džehennemskoj vatri!’ – reći će mu se – ‘Allah ti ga je zamijenio za mjesto u Džennetu.’ Tako će ih oba vidjeti zajedno.

A što se tiče dvoličnjaka i nevjernika, njima će se reći: ‘Šta si mislio o ovom čovjeku?’ ‘Ne znam,’ – odgovarat će – ‘ja sam govorio ono što je govorio ostali svijet.’ ‘Ne znao i ne shvaćao (nikad ništa)!’ – reći će se. Utom će biti udaren željeznim čekićem, pa će tako jako kriknuti, da će to čuti svi oko njega osim ljudi i džina.“²²

U drugom hadisu se prenosi da je El-Bera b. Azib kazao: „Bili smo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na dženazi nekom ensariji… (I kada se čovjek položi u grob) dođu mu dva meleka, postave ga da sjedne, i upitaju ga: ‘Ko ti je Gospodar?’ On će kazati: ‘Moj Gospodar je Allah.’ Potom ga upitaju: ‘Šta ti je vjera?’ Kazat će: ‘Moja vjera je islam.’ Potom ga upitaju: ‘A ko je čovjek što vam je poslat?’ Kazat će: ‘On je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.’ ‘A otkud to znaš?’ – upitat će ga, a on će reći: ‘To sam pročitao u Allahovoj Knjizi. U nju sam vjerovao i smatrao je Istinom.’“

U Džerirovom hadisu je dodato: „Na to se odnose Allahove riječi:

Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na Onom svijetu.²³

A kada nevjernik umre i duša napusti njegovo tijelo (i bude spušten u grob), dođu mu dva meleka i upitaju: ‘Ko je tvoj Gospodar?’ Reći će: ‘Ha? Ha? Ne znam.’ Potom će ga upitati: ‘Šta ti je vjera?’ Reći će: ‘Ha? Ha? Ne znam.’ Onda će ga upitati: ‘Ko je ovaj čovjek što vam je poslat?’ Reći će: ‘Ha? Ha? Ne znam.’ Tada će s neba glasnik povikati: ‘Negirao je, prostrite mu prostirku od Vatre, obucite mu odjeću od Vatre i otvorite mu džehennemsku kapiju.’ Tada će osjetiti njenu vrelinu i gorčinu, a kabur će mu se stijesniti toliko da će mu se rebra preplesti.“²⁴

Hadis ukazuje da onaj ko nije izgovarao kelimei-šehadet na dunjaluku, neće ga moći izgovoriti ni u kaburu, pa makar mu se i činio talkin.

Isto tako, uslov da bi neko u kaburu mogao odgovoriti na pitanje meleka jeste vjerovanje u Allaha i u Poslanika za vrijeme svoga života i rad po tome.

Onima koji misle da će na osnovu talkina svi Bošnjaci odgovoriti na pitanje meleka i tako ući u Džennet (bili oni vjernici ili ne, odnosno bili oni ateisti ili ne), kažemo: to znači da niko od ljudi neće ući u Vatru bio on mnogobožac, hrišćanin ili neko drugi, jer nema razlike između Bošnjaka ateiste i ostalih nevjernika.

Jer ako ateista Bošnjak sa talkinom može odgovoriti na pitanja u kaburu, onda mogu i svi ostali nevjernici, i na takav način svi mogu ući u Džennet, što se suprotstavlja osnovnim principima islama, ispravnoj predaji i zdravom razumu.

Kako umrli može zapamtiti riječi talkina, ako je napustio ovaj svijet, izgubio razum, postao prekriven prašinom i nalazi se u stanju kakvo samo Allah zna?

Isto tako, da li može mejit u takvom stanju uzeti dovu ahdnamu pročitati je i tako odgovoriti na postavljena pitanja?

Da li imalo ima zdravog razuma onaj ko u ovo vjeruje i ko uči talkin, i piše dovu zvanu ahdnama i ostavlja je kod mejita!

Muslimani po pitanju stanja u kaburu vjeruju samo u ono što je došlo Objavom u ispravnim predajama, jer je to stvar gajba i ne može se stanje u kaburu potvrditi na osnovu razuma ili hićaja ili slično tome. 

Kada se ostavi praksa Poslanika, na njeno mjesto dolaze stvari koje nemaju osnove u vjeri i tako nastaju novotarije, za koje će čovjek, ako na njima umre, na Sudnjem danu odgovarati.

Peto: Treba spomenuti i situaciju gdje rodbina umrloga dugo vremena nosi crninu povodom žalosti, ne prisustvuju određenim slavljima, ne gledaju televiziju niti slušaju muziku.²⁵ Dok neke žene pokrivaju kosu kao da su privržene vjeri i pod hidžabom.²⁶

Sve su ovo običaji koje praktikuju kršćani, koji nose crnu odjeću jednu ili tri godine, ispoljavajući tako tugu i žalost.

Oponašanje nevjernika ni u kom slučaju nije dozvoljeno jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša jedan narod, on mu i pripada.“²⁷

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, umrlo je šestero djece i bio je tužan, a ništa u svome životu nije promijenio niti je crninu oblačio.

Ovo su samo neki običaji i propisi vezani za umrle kod muslimana Bosne i Hercegovine, a koji se suprotstavljaju praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i svi ti običaju su novotarija zbog nepostojanja argumenata koji ih potvrđuju.