Greške vezane za turbeta kod Bošnjaka 2. dio

Treće: Također, mnogi smatraju da su ukopani u turbetima za svog života imali određene keramete i nadnaravna djela i zbog toga su postali evlije, te se njihova turbeta zbog toga posjećuju.

Npr. za ukopane u dva turbeta u Konjević Polju se tvrdi da su, kada su muslimani u jednom boju skoro izgubili bitku, njih dvojica, znajući za takvo stanje muslimana (a bili su kod svojih kuća), svojim štapovima udarali o zemlju i tako su muslimani pobijedili u toj bitki.

Sličnu priču čuo sam i kada su u pitanju dva turbeta u Dobrim Vodama.

Zatim spominje se priča vezana za Turbe sedam braće gdje je nakon ubistva jednog od njih, jedan ustao, uzeo svoju glavu pod pazuh i dugo je nosio sve dok nije pao, pa je na tom mjestu i ukopan.

Ista ova priča prenosi se i kada se radi o turbetu šejha Mahmud-babe u Mostaru i Djevojačkom turbetu u Gornjoj Tuzli.^[1]

Većina ovih kazivanja prenesena je usmenim putem, dok su neka zapisana u knjigama kao npr. kazivanje o turbetu Mahmud-babe u Mostaru.^[2]

Nema sumnje da su sve ove priče izmišljene od strane neznalica, zalutalih i zabludjelih ljudi, koji su i druge željeli odvesti u zabludu.

Svi oni koji imaju zdrav razum ili bar malo znanja o islamu ne mogu prihvatiti ovakve priče niti ih nazivati kerametima, a niti ove ljude nazivati evlijama, imajući u vidu da su u ovim turbetima ukopani sufijski šejhovi, te da su ovo uglavnom sufijske priče (koje imaju za cilj okupljanje masa), koje su se prepričavale s koljena na koljeno i tako se proširile među muslimanske nepismene mase.

Muslimani mogu samo na osnovu Kur’ana i Sunneta saznati šta su kerameti i ko su evlije, a ne na osnovu sufijskih hićaja.

Bosanski alim i šejh Hasan Kafi Pruščak, govoreći o postojanju kerameta i evlija, veli: „Obaveza je sva njihova stanja i postupke staviti na vagu šerijata (vjerozakona) kojeg je dostavio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, te ono što je u skladu sa tim vjerozakonom prihvatiti, a ono što mu se suprotstavlja odbiti, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: ‘Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, neće mu biti primljeno.’^[3] I kaže: ‘Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti primljeno.’^[4]

Nema puta osim Poslanikovog puta, nema istine osim istine koju je on donio, nema zakona osim zakona po kojem je on postupao, nema vjerovanja (akide) osim na način kako je on vjerovao.

Niko ne može stići do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta osim slijeđenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i formalno i suštinski.

Nije vjernik onaj ko ne vjeruje u ono što je Poslanik prenio, ko se ne pokori njegovim naredbama, bez obzira radilo se o djelima srca ili vanjskim djelima u praksi.

Takav nije vjernik, a pogotovo nije evlija, pa makar vazduhom letio, po vodi hodao, zlato iz džepa vadio.

Sve su to šejtanski poslovi kojima se onaj ko ih čini udaljava od Allaha i približava Njegovoj srdžbi i kazni.“^[5]

Mehmed Handžić veli: „Prva je dužnost i šejha i murida da slijedi šerijat i njemu se pokorava, a šerijat je ono što je Bog, dželle šanuhu, i Božiji Poslanik, alejhisselam, naredio ili zabranio.“^[6]

Četvrto: Još jedan od propisa ili običaja jeste da se poduzima posebno putovanje s ciljem posjete tih turbeta koja su postala mjestima stalnog obilaska i okupljanja, poprimajući na takav način hukm (propis) praznika.

Mnogi muslimani Bosne i Hercegovine kao i okolnih zemalja, a posebno iz Turske, idu u posjetu tim turbetima, a neke redovno, u isto vrijeme svake godine posjećuju, obilježavajući ih i organizirajući razne sadržaje, posebno predviđene za svako mjesto, koji traju čak nekoliko dana.

Sve je ovo haram, zabranjena i nedozvoljena stvar u islamu, jer se suprotstavlja šerijatu i Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, uputi.

On je kazao: “Ne poduzima se putovanje, (sedla se ne pritežu) osim radi posjete tri mesdžida: ovog mog mesdžida, Mesdžidul-Harama i Mesdžidul-Aksaa.“^[7]

I kazao je: „Nemojte svoje kuće činiti kaburovima i nemojte moj kabur učiniti svetkovinom (praznikom).“^[8]

Ibn Tejmijje veli: „Onaj ko smatra da je putovanje radi posjete nečijeg kabura dobro djelo, suprotstavlja se konsenzusu islamskih učenjaka, a onaj ko otputuje smatrajući da je takvo djelo vid pokornosti Allahu, čini zabranjeno djelo po jednoglasnom stavu učenjaka.“^[9]

U poglavlju o dovi i blagdanima spomenut je propis posebne posjete kaburova i uzimanja istih svetkovinom i mjestom stalnog obilaska, te negativne posljedice vezane za vjerovanje koje iz toga proizlaze, tako da to nema potrebe ovdje ponavljati.

Peto: Od tih propisa ili običaja je traženje bereketa potiranjem i ljubljenjem zidova turbeta te kubeta koji je izgrađen i uzdignut na svakom kaburu turbeta, što sam lično vidio tokom istraživanja ove tematike.

Potiranje i ljubljenje kabura je zabranjeno djelo, pa makar se radilo i o kaburu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je najbolji na zemaljskoj kugli, a ta zabrana je preča i na višem stepenu ako se radi o drugim kaburima.

Ibn Tejmijje veli: „Potiranje bilo kojeg kabura, njegovo ljubljenje, i stavljanje obraza na njega, zabranjeno je po jednoglasnom stavu muslimana, pa makar se radilo i o kaburima vjerovjesnika.

Takvo nešto nije radio niko iz prvih generacija niti bilo ko od vjerskih autoriteta. Ovakvo djelo je vid širka.

Uzvišeni Allah kaže:

I govore: ’Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!’,  a već su mnoge u zabludu doveli.^[10]“^[11]

Ovo djelo nekada može biti veliki, a nekada mali širk.

Onaj ko smatra da berićet dolazi iz samog kabura, odnosno turbeta, i od njega ga traži, učinio je veliki širk, i to je širk u rububijjetu, jer samo Allah daje bereket i niko sa Njim u tome ne sudjeluje, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Bereket je od Allaha!“^[12]

Dok onaj koji smatra da je berićet od Allaha, a da je potiranje turbeta ili kabura samo sredstvo da se dođe do berićet (tj. da je Allah dao berićet u kaburu), čini mali širk, a on svakako vodi ka velikom širku.

O razlozima zabrane potiranja i dodirivanja kabura Ibn Tejmijje veli: „Dodirivanje i ljubljenje Poslanikovog kabura je zabranjeno, prema stavu svih učenjaka, jer oni su znali da je cilj Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio da spriječi sve puteve koji vode do širka, te da se ostvari i uspostavi ispravno vjerovanje i iskrenost samo u ime Allaha.“^[13]

Šesto: Još jedna vrlo loša i opasna praksa koja se uvukla među muslimane Bosne jeste obavljanje određenih ibadeta u turbetima ili kod njih, te su na takav način ta mjesta postala musale, tj. džamije i mesdžidi, a da ljudi toga nisu ni svjesni.

Neki ljudi smatraju da su ova mjesta vrednija i bolja od samih džamija, te da se ibadeti na tim mjestima obavezno primaju i bivaju kabul.

Zbog toga posjećuju ta mjesta kako bi se uz određene ibadete primile i njihove dove te tako ostvarili svoje želje. Pojedini ljudi ibadete čine Allahu iskreno i u Njegovo ime, uvjereni da će biti primljeni, dok neki te ibadete čine umrlima u turbetu.

Ibadeti koji se čine na tim mjestima su mnogobrojni, a najpoznatiji je dova. Pored dove čini se i zikr, tevessul, traženje berićeta, prinošenje žrtve, namaz, tavaf, traženje šefaata, sadaka.

Ako se neko pita odakle se ovakva praksa uvriježila među pojedine muslimane Bosne i Hercegovine, a znamo da je veliki broj priznate bosanske uleme upozoravao i zabranjivao takvu praksu, bilo to kroz usmena kazivanja ili pisanim djelima, među kojima je na prvom mjestu bio Muhamed Handžić, zatim Hasan Kafija Pruščak, i drugi, vidjećemo da su izvor ovakve prakse bili uglavnom sufijski šejhovi, koji u stvarnosti ne slijede ni Kur’an ni Sunnet.

S porastom i širenjem neznanja među muslimanskim masama, i zbog teških situacija i vremena kroz koja su prolazili, umjesto da su se obraćali Allahu, Apsolutnom gospodaru, oni su okretali turbetima u nadi da će svoje probleme tako riješiti.   

Nema sumnje da su izvori ovih ibadeta pojedina sufijska ulema, a jedan od njih je Mustafa Bali Zade, glavni muftija Osmanlijske države, koji je dozvoljavao posjetu kaburova “evlija“ radi dove i berićeta.

On veli: „Ispravno ih je posjećivati radi berićeta, iz razloga što su svetišta gdje se nalaze evlije, ustvari, mjesta na kojima će se dova prije primiti, te korist (potrebe) i berićet ostvariti. Kao što je Poslanik prilikom noćnog putovanja (Isra) posjetio Betlehem i Musaovo stablo, kao i druga mjesta velikog dobra i pomoći, i pored činjenice da se svi vjerovjesnici napajaju nurom njegovim, sallallahu alejhi ve sellem, ali on je to činio s ciljem da poduči ummet.“^[14]

Ko god ovo pročita začudiće se da ovakve riječi može izustiti neko ko je dostigao tako visok stepen u Osmanskoj državi, ali imajući u vidi da se radi o sufijskom šejhu, stvar postaje jasnija.

Ništa od ovoga što je spomenuo sufijski šejh nije ispravno jer ne postoji niti jedan dokaz koji potvrđuje ispravnost njegovih navoda (zašto nije spomenuo makar jedan dokaz koji potvrđuje njegove riječi).

Naprotiv, mnogo je dokaza koji strogo zabranjuju obavljanje bilo kakvog ibadeta kod turbeta ili kabura, i iz bilo kog razloga, i na tome su složni svi islamski učenjaci, i to je nužno poznata stvar u islamu.

Ibn Tejmijje veli: „Ako čovjek klanja namaz kod nekih kaburova vjerovjesnika i dobrih ljudi s ciljem da na tom mjestu postigne berićet tim namazom, učinio je srž onoga što se suprotstavlja Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te se suprotstavio njegovoj vjeri, i u vjeru uveo ono što Allah nije dozvolio.

Islamski učenjaci su složni, i to je nužno poznata vjerska činjenica, da namaz kod bilo kojeg kabura nema nikakvu posebnost, niti namaz u tom mjestu ima neku korist, nego samo ima negativne i loše posljedice.“^[15]

Također veli: „Onaj ko smatra da je namaz kod nečijeg kabura ili u džamiji sagrađenoj na nečijem kaburu, ili kod turbeta, propisano djelo, u smislu da je pohvalno i lijepo, te da je takav namaz bolji nego u džamiji gdje nema kabura, izašao je iz vjere i suprotstavio se jednoglasnom stavu svih učenjaka.

Ko ovo tvrdi i vjeruje u to, obaveza mu je da se pokaje, a ako se ne pokaje zaslužuje smrtnu kaznu.“^[16]

Obavljanje ibadeta kod turbeta ili kabura je ružna i vrlo opasna novotarija.

Nekada može biti i veliki širk, ako se taj ibadet uputi onome ko je u kaburu, a može biti i sredstvo koje vodi do njega, ako se uputi Uzvišenom Allahu.

Zbog toga postoje mnogobrojni dokazi koji zabranjuju da se na turbetima i kaburovima čini bilo kakav ibadet.

[1] Pogledati: Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 229.

[2] Pogledati: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, str. 109.

[3] Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762.

[4] Bilježi ga Buhari, br. 2697., str. 478; Muslim, 17, str. 762.

[5] Nurul-jekin fi usulid-din, str. 265-266.

[6] Prethodni izvor, 2/193.

[7] Bilježi ga Muslim, br. 511, str. 575.

[8] Bilježi ga Ebu Davud, br. 2042, str. 353; Ahmed, 14/403, br. 8804, a ispravnim ga ocjenjuje Albani u Sunenu Ebi Davuda, a dobrim Arnaut u Ahmedovom Musnedu.

[9] Istihbabu zijareti hajril-berijjeh, str. 194.

[10] Nuh, 23-24.

[11] Zijaretul-kubur vel-istindžadu bil-makbur, str. 38. Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 27/91-92.

[12] Bilježi ga Buhari, br. 3579, str. 648.

[13] Medžmu’ul-fetava, 27/80.

[14] El-Feraid fi halil-mesaili vel-kavaid, Šerhu kenzid-dekaik fi furu’il-hanefijje, str. 64.

[15] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/193.

[16] Medžmu’ul-fetava, 27/488.