Greške vezane za kaburove kod Bošnjaka

Prvo: Jedna od najčešćih i najvažnijih grešaka u propisima vezanim za kaburove kod bosansko-hercegovačkih muslimana jeste uzdizanje kaburova (gradnja na kaburovima) i pisanje na njima, što je postala, nažalost, neizostavna praksa i smatra se lijepim običajem kod većine muslimana.¹

Nekada gradnja na kaburu dostiže visinu od jednog metra, a iznad glave i stopala stavljaju se mramorne luksuzne, bijele i okićene ploče i nišani, na kojima se ispišu osnovne informacije o umrlome,² kao što su ime, datum rođenja i smrti, te ime osobe koja podiže nišane.³

Ovi nišani i nadgrobni spomenici su bijele boje, kako bi se razlikovali od kršćanskih koji su crni. Ono što sam uočio tokom istraživanja jeste da se na velikom broju muslimanskih kaburova postavljaju crne ploče, poput onih koje koriste kršćani, a na njima se nalazi slika ukopanog iz njegove mladosti.

Gradnja na kaburovima sama po sebi je oponašanje nevjernika, bez obzira na boju ploče i nišana koji se grade, a klesanje slika na crnim pločama još je veći vid tog oponašanja.

Čak neki muslimani ovo smatraju neispravnim djelom zbog toga što se time oponašaju nevjernici, a ne zbog toga što je gradnja na kaburovima sama po sebi zabranjena.

Islam je strogo zabranio gradnju na kaburovima, pisanje i postavljanje slika na njih, jer ovakav vid iskazivanje počasti prema umrlima može biti uzrokom širka, a i vid je oponašanja nevjernika, a obadvoje je strogo zabranjeno.

Muslim bilježi od Džabira da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ukrašavanje kaburova, sjedenje i zidanje na njima.⁴

Muslim prenosi od Ebu Hajjadža Esedija da mu je Alija kazao: „Zar nećeš da te obavijestim o onome što mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio: ‘Ne ostavi ni jednog kipa a da ga ne uništiš, niti ijedan izdignut mezar, a da ga ne poravnaš.’“⁵

Ibnul-Kajjim veli: „U praksi Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije bilo da uzdiže kabur niti da gradi nešto na kaburu, bilo to glinom, kamenom ili nečim drugim.

Kaburove nije obljepljivao glinom niti je pravio na njima kubeta, sve je to pokuđena novotarija koja se sukobi sa uputom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Poslanik je poslao Alija ibn Ebu Taliba u Jemen s ciljem da ne ostavi ni jednog kipa a da ga ne sruši, niti uzdignuti kabur a da ga ne poravna.“⁶

U dva Sahiha spominje se crkva u Abesiniji, koja se zove po imenu Marije, a koja je bila ukrašena. Alejhisselam je o tome rekao: „To su ljudi koji, kad među njima umre dobar čovjek, sagrade nad njegovim grobom bogomolju i izrade te slike. To su najgora stvorenja kod Allaha.“⁷

Muavija veli: „Sunnet je da se kaburovi poravnaju. Praksa jevreja i kršćana je da ih podižu, pa ih nemojte oponašati.“⁸

Ibn Tejmije kaže: „Ovim Muavija ukazuje na hadis koji je zabilježio Muslim od Fedalea b. Ubejda, koji je naredio (kada umre) da se njegov kabur poravna, potom je kazao: ‘Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako naređuje da se kabur poravna.’^9/10

Na prethodnim stranicama spomenuli smo stav bosanskih alima po ovom pitanju, što jasno ukazuje da je sva islamska ulema složna po pitanju zabrane gradnje i uzdizanja kaburova, pa kada će muslimani Bosne i Hercegovine već jednom početi slijediti ulemu! 

Drugo: Još jedna praksa koja se ustabilila kod bosansko-hercegovačkih muslimana jeste novotarski način posjete kaburistanima, u smislu da se odredi poseban dan za tu posjetu, kao npr. drugi dan Ramazanskog bajrama.

Tada se ljudi okupljaju oko svoga imama i sa njim odlaze na mezarje, gdje podižu ruke i uče Fatihu¹¹ i Jasin, te sevape tog učenja predaju pred dušu umrlih koji su ukopani u tom mezarju, ili se pak radi o posjeti u bilo koje vrijeme s ciljem da se prouči nešto od Kur’ana.

U ovom slučaju urađene su dvije novotarije: prva je zajednička organizovana posjeta mezarja, koja se ponavlja jednom godišnje, i tako poprima hukm (propis) praznika, a druga novotarija je učenje Kur’ana kod kaburova.

Nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se posebno odredi neki dan za posjetu kaburova, niti da se kod njih uči Kur’an.

Sve ovo je novotarija jer ne postoji uporište za takvu praksu u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: „Ko u vjeru uvede ono što nije od nje, to mu neće biti primljeno.“¹²

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio je svoj ummet šta se uči prilikom posjete kaburova i tom prilikom nije spominjao učenje Kur’ana, što ukazuje da to djelo nije propisano i da je novotarija.

Ibnul-Kajjim veli: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio ljude da se skupljaju radi izražavanja saučešća i učenja Kur’ana tom prilikom, ni kod kaburova niti na drugom mjestu. Sve to je novotarija i pokuđeno djelo.“¹³

Ibn Tejmijje veli: „Učenje Kur’ana pred dušu rahmetlije nakon njegove smrti je novotarija.“¹⁴

Šejh Albani je po ovome pitanju kazao lijep govor koji je pohvalno ovom prilikom prenijeti. On veli: „Učenje Kur’ana prilikom posjete mezarlucima nema osnove u Sunnetu, jer da je to djelo propisano, praktikovao bi ga Poslanik i podučio bi tome njegove ashabe.

Ovome dodajemo u prilog i činjenicu da je Aiša pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (a ona je bila od onih koje je Poslanik najviše volio) šta se uči prilikom posjete mezarja, pa ju je on podučio tome da se naziva selam i uči dova, a nije joj kazao da treba učiti Fatihu ili neku drugu suru.

Da je učenje Kur’ana tom prilikom bilo propisano, Poslanik bi to kazao i ne bi to sakrio, jer poznato je da nije dozvoljeno odgoditi prenošenje znanja od vremena kada za njim ima potrebe, kao što se navodi u usulskim pravilima. Pa ako odgađanje nije dozvoljeno, kako li je tek onda sa skrivanjem tog znanja!

Da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima kazao išta o tome, oni bi to, sigurno, prenijeli, ali imajući u vidu da ništa od toga nije preneseno ispravnim lancem prenosilaca, znači da se to nije desilo.

Nepropisanost tog djela potvrđuje i predaja da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ne činite svoje kuće grobovima (ne učeći i ne klanjajući u njima), jer šejtan zaista bježi od kuće u kojoj se uči sura El-Bekara.”¹⁵

Ovom predajom ukazuje se da mezarja nisu mjesta gdje se uči Kur’an, pa je stoga posebno podstakao na učenje Kur’ana u kućama i zabranio da se one učine poput kaburova na kojima se ne uči Kur’an.¹⁶

Treće: Od grešaka u propisima vezanim za kaburove je posjeta kaburova od strane žena. Tom prilikom žene ispoljavaju veliku tugu i žalost, posebno ako se radi o onima koji su ubijeni u protekloj agresiji na BiH.

Veliki broj žena, zbog prevelike tuge, čak ispoljavaju određene džahilijetske običaje poput naricanja, skidanja hidžaba¹⁷, udaranja i slično.

Ovome dodajemo još i to da određeni broj žena učestvuje u praćenju dženaze.

Sve ovo što je spomenuto je haram i veliki grijeh, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ženama da prate dženazu. U dva Sahiha stoji: „Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je ženama da prate dženazu.“¹⁸

Također im je zabranjeno i posjećivanje kaburova, jer u hadisu stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, “prokleo one žene koje posjećuju kaburove.“¹⁹

Razlog ove zabrane jeste njihova nemogućnost da se strpe zbog nedaće koja ih je zadesila i zbog nježnosti njihovog srca, pa ih to može odvesti u žalost koja je izvan okvira šerijata. Zatim, žalost može prouzrokovati naricanje koje je džahilijetski običaj i veliki grijeh.

Imam Muslim bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Četvero je u mom ummetu džahilijetsko i ummet se još toga nije riješio: razmetanje plemićkim rodom, vrijeđanje zbog porijekla, traženje kiše posredstvom zvijezda i naricanje za umrlim. Ako se naricateljka ne pokaje prije svoje smrti, na Sudnjem danu će ustati a na sebi će imati košulju od katrana a pancir od šuge.“²⁰

Buhari bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Nije od nas onaj ko se udara po obrazima, cijepa odjeću i oplakuje džahilijetskim oplakivanjem.“²¹

U Poslanikovoj praksi ne postoji naricanje, jer ono je džahilijetski običaj i razlog zbog kojeg se umrli kažnjava, kako kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Umrli se kažnjava u kaburu zbog toga što neko za njim nariče.“²²

Ibn Tejmijje veli: „Kadija Ebu Ja’la izdao je fetvu da se mrtvi uznemiravaju ako se kod njih čini grijeh, što potvrđuju predaje. Njihovo kažnjavanje zbog grijeha koji se čini kod njihovih kaburova poput je kažnjavanja zbog toga što se za njima nariče. Naricanje je uzrok kažnjavanja.“²³

Pod kažnjavanjem misli se na uznemiravanje.²⁴

Cilj posjete kaburova jeste da se uzme pouka, te da se doprinese korist umrlima kroz učenje dove, traženje oprosta i molbu Allahu da im se smiluje, a ne da se uznemiravaju kao što se to dešava kod određenog broja muslimana Bošnjaka.

Četvrto: Od grešaka u propisima vezanim za kaburove je praksa da se umrli ukopavaju oko džamija.

Ovo je veoma zastupljeno u Bosni i Hercegovini i od hiljade džamija koje postoje, samo oko malog broja njih nema kaburova, i to su većinom džamije koje su sagrađene u novije vrijeme.

U većini slučajeva oko džamija ukopani su ljudi od položaja, ugleda, učenjaci, heroji, predvodnici, političari, vakifi i dr.

Na desetine je umrlih koji su ukopani sa svih strana džamija, a na nekima su sagrađena i kubeta ili ispisane neke informacije vezane za ukopanog, mada ima i džamija koje su sa svih strana okružene mezarima običnog svijeta, tako da se ima utisak da se džamija nalazi u sred mezarluka.

Razlog njihovog ukopa kod džamija jeste oporuka i želja da se tu ukopaju, ili pak zbog počasti koja im se ukaže od njihovih sugrađana, a s ciljem da im se prouči Fatiha i sevapi predaju pred njihovu dušu.

Mnogo onih koji odlaze u džamiju kada naiđu pored kabura, stanu, podignu ruke i uče suru Fatihu s nijetom da sevape toga učenja poklone umrlome. Već je spomenuto da kod naroda Fatiha mijenja dovu.

Tokom svog istraživanja uočio sam da je kod nekih džamija sav prostor oko njih ispunjen kaburovima u kojima je ukopano na stotine umrlih. Ostavljen je samo mali prolaz koji vodi do vrata džamije.

Raspitivao sam se kod imama i drugih o ovoj tematici pa su me obavijestili da su džamije sagrađene prije ukopa umrlih, jer su se ljudi okupljali oko džamija pa su neki poželjeli da budu ukopani u njihovoj blizini.

Tokom istraživanja nisam pronašao džamiju koja je sagrađena na kaburu ili džamiju u kojoj se nalazi kabur²⁵ osim tekije na vrelu Bune u Blagaju koja je sagrađena 1665. godine na kaburu bogumilskog sveštenika Sari Saltuka, i jednog drugog nepoznatog bogumila.

Ljudi dolaze u ovu tekiju da klanjaju, dove upućuju, kao i da čine druge ibadete poput tevessula (približavanje i umiljavanje Allahu), šefaata (posredovanja), teberruka (traženja berićeta), traženja pomoći, zikra, učenja Kur’ana.

To mjesto su proglasili posebnom svetkovinom i svake godine održavaju se manifestacije tri dana.

Ova manifestacija kod ljudi poznata je pod imenom Dani zikra.

Međutim, nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti praksa prvih generacija ovog ummeta da ukopavaju svoje umrle oko džamija, bez obzira s kojim ciljem i povodom to bilo.

Oni su ih ukopavali u posebnom prostoru, kaburistanu koji je bio udaljen od džamije, čuvajući se tako širka i iz bojazni da neko nakon njih ne bi mrtve ukopavao unutar džamije, te da se džamije ne bi gradile na kaburovima, što je zabranjeno djelo.

U hadisu koji bilježi Muslim prenosi se da je Poslanik rekao: „Oni koji su bili prije vas činili su od kaburova svojih vjerovjesnika i dobrih ljudi džamije (musale). Vi tako ne postupajte, jer ja vam to zabranjujem.“²⁶

Džamija je mjesto za ibadet, pa imajući u vidu da je ibadet kod kaburova djelo koje čovjeka može odvesti u širk, šerijat je zabranio gradnju džamija kod kaburova ili na njima te ukopavanje umrlih u džamije.

Imajući u vidu da su džamije u Bosni sagrađene prije nego su se kod njih umrli počeli ukopavati, te da kaburove od klanjača razdvaja zid, namaz u njima je ispravan.

Međutim, obaveza je muslimanima i islamskoj zajednici koja vodi brigu o vjerskim objektima i vjerskim pitanjima muslimana, da napuste taj običaj i da umrle kopaju dalje od džamija, u posebna mezarja namijenjena za ukopavanje, kako se kod ljudi ne bi pojavilo pretjerano veličanje (guluvv) kaburova i onih koji su ukopani, te kako se ne bi počeli obavljati ibadeti kraj kaburova, ili obožavati sami kaburovi, kao što se to dešava kod ekstremnih sufija koji su pretjerali u svome ophođenju prema dobrim ljudima, pa su ih počeli obožavati.

Što se tiče tekije u Blagaju koja je sagrađena na kaburu bogumilskog sveštenika Sari Saltuka, namaz u njoj nije valjan, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Oni koji su bili prije vas učinili su od kaburova svojih vjerovjesnika i dobrih ljudi džamije (musale). Vi tako ne postupajte, jer ja vam to zabranjujem.“²⁷

Ova tekija ima status džamije (mesdžida), bez obzira što se u njoj ne klanja pet vakata, jer poznato je da se svako mjesto gdje se obavlja namaz naziva mesdžidom, pa makar na njemu ne postojala nikakva građevina.²⁸

Imajući u vidu ovu činjenicu, i zemlja na kojoj se klanja naziva se mesdžidom, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Zemlja mi je učinjena mesdžidom i čistom.“²⁹

Zbog toga, obaveza odgovornih je da ovu građevinu poruše ili da kabur iz nje izdvoje.

Dakle, svako turbe i svako mjesto gdje se obavljaju određeni ibadeti ima status džamije (mesdžida), pa makar tu i ne bio sagrađen mesdžid.

O ovome pitanju biće detaljnog govora prilikom obrađivanja sljedeće teme.