Blagdani i praznici kod muslimana na našim prostorima

Muslimani Bosne, kao i ostali muslimani, obilježavaju Ramazanski i Kurban-bajram, odlazeći u džamije s ciljem klanjanja bajram-namaza i slušanja bajramske hutbe. Potom se u svojim kućama okupljaju sa svojim ukućanima, radujući se tom danu.

U nekim gradovima organizuje se posebno okupljanje i prijem za poznate ličnosti iz javnog, kulturnog, političkog i vjerskog života.

Ono što ukazuje na izražavanje radosti i poštovanja muslimana prema ovome danu jeste i činjenica da na bajram dolaze čak i oni koji nikako ne obavljaju namaz tokom čitave godine.

Kao negativna pojava prilikom proslave bajramskih dana je svakako obilježavanje i slavljenje bajrama uz muziku, pjesmu i ples, bilo to u javnim ili privatnim proslavama.

Od negativnih pojava je i zajednička posjeta mezarlucima drugog dana bajrama¹ koju predvode imami. Ta posjeta se organizuje s ciljem učenja dove, Kur’ana i poklanjanja sevapa od tog učenja umrlima.

Dakle, muslimani ovih prostora obilježavaju blagdane koji su zasnovani na kur’ansko-hadiskim tekstovima, no međutim, nažalost postoje i oni koji su skloni obilježavanju praznika i dana koji nemaju uporište u islamu i čak ih veličaju i uvažavaju kao i vjerske blagdane (praznike), pa čak i više.

Postoje čak i oni muslimani koji obilježavaju i slave nemuslimanske praznike.

Poznati učenjak naših prostora Mehmed Handžić upozorio je na opasnost obilježavanja nemuslimanskih praznika i sudjelovanja u tom obilježavanju.

Mehmed Handžić veli: „Islam ne trpi da se u njega uvlači bilo šta iz druge vjere. Ne trpi da se obavljaju kakve svetkovine koje nisu islamskog porijekla. Evo šta stoji u ‘Sunenu’ Ebu Davudovom.

Priča Enes ibn Malik, radijallahu anhu, Alejhisselamov drug: ‘Kada je Alejhisselam došao u Medinu, zatekao je kod stanovnika Medine dva dana u kojima su se igrali i veselili. Pitao ih je Alejhisselam o tim danima, a oni mu odgovore da datiraju još iz džahilijjeta (predislamskog doba). Na to im je Alejhisselam rekao: ‘Allah vam ih je zamijenio dvama boljim danima, dvama bajramima: adha i fitr.'”²

Iz ovog hadisa se jasno vidi da je Alejhisselam nastojao dokinuti sve svetkovine nemuslimanske, pa makar one bile i narodne arapske.

Muslimani imaju svoje vjerske svetkovine: petak, bajrame itd. Njih treba da se drže, a odbace sve drugo. Iz našeg džahilijjeta postoje među neznalicama i neukim neki tragovi, koji se moraju odbaciti i suzbiti, jer nam sasvim štete.

Također stoji u ‘Sunenu’ Ebu Davudovom: ‘Jedan se čovjek za vremena Alejhisselamova zavjetovao da zakolje nekoliko deva na mjestu zvanom Buvane, pa je došao Alejhisselamu da ga pita može li to izvršiti.

Alejhisselam ga je na prvom mjestu upitao: ‘da li je tu u predislamsko doba bio kakav kip’, a kada mu je odgovorio da nije, pitao je: ‘da li je tu bila kakva nemuslimanska svetkovina’, a kada mu je i na to odgovorio da nije bila, on reče: ‘ispuni svoj zavjet, a znaj da ne treba ispunjavati onog zavjeta kojim bi čovjek zgrješio, a niti onoga kada se zavjetuje što nije moguće izvršiti!”³

U ovom hadisu Alejhisselam naziva svako oživljavanje uspomene na nemuslimanske svetkovine grjehom, koji bi bio u stanju oboriti i dužnost ispunjavanja zavjeta.

Oživljavanje uspomene na nemuslimanske svetkovine i učestvovanje u raznim nemuslimanskim vjerskim proslavama znači udaljavanje od pravog puta, a približavanje putu onih, na koje se je Allah rasrdio i zamrzio ih, i puta onih, koji su u očitu zabludu zapali.

Onaj, koji bi to činio, on bi uzalud u namazu, već ako ga klanja, ponavljao:

Allahu, uputi nas na pravi put, put onih, koje si Ti obasuo blagodatima, a ne na put onih, na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali!⁴

Uzalud je da ti tako od Allaha tražiš, kad sam sebe bacaš u Allahovu srdžbu i očitu zabludu.

Sam hazreti Omer, koji je kako treba razumjevao islam i u djelo ga primjenjivao, običavao je reći, kako to preko pouzdane predaje priča islamski učenjak Bejhekija: ‘Klonite se nemuslimanskih svetkovina!’⁵

Hazreti Omer je znao koliko to štete može nanijeti, pa je to tako kategorički i zabranjivao. Allah, dželle šanuhu, hvali dobre muslimane i ističe njihova svojstva, pa o njima kaže:

i oni, koji kada neistini ne prisustvuju.⁶

Ugledni islamski učenjaci i poznati komentatori Kur’ana iz prvih doba islama: Ibn Sirin, Mudžahid, Ikrime, Dahhak, i dr. tumače šta se misli pod neistinom, pa kažu: ‘To su nevjerničke svetkovine.’⁷

Na temelju svega toga, i na temelju drugih vjerskih dokaza, islamski učenjaci su zabranili svako prisustvovanje i veličanje nemuslimanskih svetkovina i sličnih nemuslimanskih vjerskih običaja.

O tome su neki napisali zasebna djela, a neki su toj stvari posvetili po nekoliko stranica u svojim knjigama.

Tako je Ibnul hadž u svom ‘El-Medhalu’⁸ posvetio toj stvari oko četrnaest stranica.

Tekijjuddin Ibn Tejmijje još više govori u svom djelu ‘Iktidaus-Siratil-Mustekim’.

Ebul Hasan el-Amidi donosi u svom djelu ‘Umdetul-hadir ve kifajetul-musafir’ o tome zasebno poglavlje pod naslovom: ‘Poglavlje o tome da nije dozvoljeno prisustvovati kršćanskim i židovskim svetkovinama’.

Također, El-Hallal u svom ‘El-Džami’u’ donosi o tome posebno poglavlje pod naslovom: ‘Poglavlje o zabrani sudjelovanja muslimana u nemuslimanskim svetkovinama’.

Kada bi istakli sve šta su muslimanski učenjaci o tome napisali, vrlo bi nas daleko odvelo. Samo smo ovo naveli, da se vidi, da je to kod muslimana svih mezheba, općepoznata stvar koja dalje ne trpi rasprave ni diskusije.“⁹

Međutim, ako pogledamo u stvarnost i stanje muslimana u Bosni i Hercegovini, vidimo da je mnogo praznika i manifestacija koje su uvedene među muslimane a nemaju osnove u islamu. Isto tako, mnogo je praznika i manifestacija koje nisu bile prisutne među ranijim generacijama bosanskih muslimana.

U Preporodu, koji izlazi dva puta mjesečno, objavljuju se datumi ovih manifestacija, i njihov program, te se na njih poziva. Isti je slučaj i sa Glasnikom koji izlazi mjesečno jedanput i Takvimom koji se štampa jednom godišnje. I u njima se nude informacije o nekim od ovih praznika i manifestacija, posebno onih koji su vezani za hidžretski kalendar.